Intervju s povodom, Muftija mostarski Seid ef Smajkic

Kraca biografija muftije mostarskog, Seid ef. Smajkica
Seid ef. Smajkic je rodjen u Podveležu kod Mostara 09.02.1947.godine u ulemanskoj porodici. Osnovnu školu je završio u Podveležu, osmorazrednu Gazi Husrevbegovu medresu u Sarajevu 1965.godine, a Fakultet Šeriatskog prava i arapskog jezika u Bagdadu 1971.godine. Od 1971. do 1979.god. bio je na dužnosti glavnog imama, te predsjednika Odbora IZ-e Mostar. Od 1975. do 1979. godine vršio je i dužnost hercegovackog muftije. Od 1. januara do 31 decembra 1979. godine, bio je imam za Sjevernu Ameriku sa sjedištem u Torontu. Od 1. januara 1980. godine do danas nalazi se na dužnosti muftije mostarskog. Biran je u više mandata za clana Rijaseta i Sabora, najviših organa Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. U jednom mandatu obavljao je dužnost predsjednika Udruženja Ilmije (Islamskih vjerskih službenika) u Bosni i Hercegovini. Nakon smjene dr. Smajlovica, predsjedavao je kraci period Starješinstvom Islamske zajednice u BiH. Govori arapski jezik i služi se engleskim jezikom. Vrstan je poznavalac Šeriatskog prava i isti predmet predaje na Karadjozbegovoj medresi u Mostaru od njenog reaktiviranja 1995. do danas. Izbijanjem agresije na našu zemlju BiH, znacajna je uloga muftije Smajkica u odbrani ovih prostora i stvaranju pretpostavki za ocuvanje Bošnjaka i njihovog identiteta. U poslijeratnom periodu nezaobilazna je njegova uloga u obnovi Islamske zajednice kao institucije na podrucju cijele Bosne i Hercegovine, a posebno na podrucju mostarskog muftiluka. Trenutno obavlja dužnost mostarskog muftije pod cijom su jurisdikcijom dva kantona u Zapadnoj Hercegovini, Hercegovacko – neretvanski kanton, te opcine Trebinje, Ljubinje, Bileca, Berkovici, Gacko i Nevesinje u Republici Srpskoj. Do sada je dao i još daje ogroman doprinos u implementaciji mira, suživota i tolerancije.

Bibliografija objavljenih knjiga i radova
Preveo je više knjiga iz podrucja islamskog prava sa arapskog na bosanski jezik. Bio je stalni saradnik casopisa „Islamska misao“ dok je izlazio. U predratnom periodu pisao i uredjivao Takvim.
Od znacajnijih djela na Bosanski preveo: Filozofija islama od Mahmud ebu el – Feid el – Menufi, Islam i prirodne potrebe covjeka (rasprava o islamskoj ishrani, odijevanju i stanovanju) od autora dr. Ved'ih Zejn ul Abidin, Poglavlje Talak od poznatog autora Fikha Es Sunneh Sejida Es-sabika, Islamsko pravo (savremena i sveprostorna aktuelnost islamskog prava) od dr. Kardavija, Halal i haram u islamu od dr. Kardavija u koautorstvu sa dr. Dž. Laticem.

Ekskluzivno za citaoce web portala islamske Zajednice u Sjevernoj Americi uprilicili smo intervju sa našim ovogodišnjim sejjar vaizom muftijom mostarskim Seid ef Smajkicem. Iako je mjesec ramazan pri kraju ja Vam u ime svih Bošnjaka muslimana sa podrucja bivše Jugoslavije, a posebno ispred svih Imama želim još jednom dobrodošlicu  na ove prostore.
Hvala. Meni je uvijek drago susresti se sa našim narodom a posebno sa svojim kolegama imamima. Ovom prilikom to se dešava ovdje gdje je naš narod, mimo svoje volje, našao svoje stanište i koji se hvala Bogu nastoji održati kao muslimani Bošnjaci i ja im na tome od sveg srca cestitam.

Na pocetku jedno rutinsko ali ne bezrazložno pitanje. Kakvi su vam utisci nakon vašeg trosedmicnog boravka u Americi?
Utisci su generalno pozitivni. Cinjenica je da sam u brojnim džematima koje sam posjetio,  vidio da naši ljudi nose u svom bicu  BiH. Nose to sa cime su došli u mocnu Ameriku i onoliko koliko sam mogao zapaziti još nisu došli u dilemu da li da to ostave i napuste, a zbog cega su dosta propatili. Ne bi bilo iznenadjujuce da se nisu snašli,  ali su ipak sacuvali izvornost našeg bošnjackog mentaliteta i osobenosti.

Bošnjaci su se manje-više snašli

Bez obzira što se bosanci vrlo cesto smjestaju u jedan smiješan kontekst radi zabave, mislim da smo se ovdje daleko  od svoje matice dobro snašli i prilagodili. Šta vi mislite o tome?
Ja dijelim to mišljenje. Vidite, mi smo pokazali sposobnost za prilagodjavanje i opstanak, kroz našu  stoljetnu borbu za naš fizicki opstanak. Sposobnost za unapredjenje kulture življenja, povecanje životnog standarda u okruženju koje nas je okruživalo a gdje smo u svakom momentu bili izloženi opasnosti da nas se eliminiše i zbriše  sa lica zemlje. To naše iskustvo i našu vitalnost i kreativnost smo prenijeli i ovdje. Naš se covjek, po svojoj prirodi vrlo optimistican,  vrlo brzo okrenuo i prilagodio ovoj realnosti i stanju, i sav svoj potencijal, umni, radni i sposobnost snalaženja u teškim situacijama  iskoristio ovdje i prilagodio ovom nacinu zivota. Manje više svi su se uspjeli snaci, savladati jezicke i kulturološke barijere i uklopiti se.

Koliko je opravdana doza optimizma koja se nalazi kod naših ljudi. Nije li preveliki optimizam u jednu ruku sam po sebi opasan? Koliko se smijemo udaljavati od našeg identiteta, kulture, svih stvari koje smo sa sobom donijeli a koje nas vežu za bosnu, kao što je recimo pasoš i državljanstvo BiH? Mislite li da je neophodno da ipak moramo imati nit  koja nas veže za našu maticu, kao u onoj prici  za djecu  kad je jedan isao kroz lavirint a za sobom odmotavao konac ili ostavljao kamencice da se bi izgubio?
Odgovor na ovo pitanje zahtijeva analizu sa više aspekata. Mislim da ce naš covjek naci odgovarajucu mjeru u tome, sredinu, kao najbolji odnos. Mi kao narod smo živjeli i preživjeli razne sisteme vlasti, režime i okupacije, gdje nam je skoro uvijek bila uskracena sloboda mišljenja i govora, vjerske slobode i druga ljudska prava i mi smo uvijek znali na nekakav nacin istrpiti to i privremeno se zatvoriti u sebe, odnosno saburiti i cekati da dodje odgovarajuce vrijeme i prilika da se iskaže vjera koju smo  skrivali u sebi ali ipak mislim da ovaj zapadni ambijent krije izvjesne opasnosti.

Smijemo li se baš previše prepustiti onom našem bosanskom nacinu saburenja po principu „dace Bog selameta“ i ocekivati da neko drugi rješava naše probleme?
To ne dolazi u obzir! Ja sam upravo to htio naglasiti. Savremeni život je vrlo dinamican i brz i ne ostavlja prostora za jedan aljkav i nemaran odnos. Ovo je svijet užurbanih i dinamicnih kretanja i kao takav traži od nas brzo snalaženje. U današnjem vaktu a i uvijek, treba brzo prepoznavati koje su to prave i istinske vrijednosti i prihvatiti ih u smislu našeg integrativnog spajanja stvari koje naši ljudi baštine, radne navike, usavršavanje na pojedinacnom i kolektivnom nivou, profesionalnost, preciznost, sklonost ka lijepom,  kreativnost i primjenjivati ih odnosno koristiti u ovom drustvu u kojem živimo. Treba prestajati polahko sa praksom biranja ponudjenog od strane drugih. Treba se polahko na pozitivan i lijep nacin nametati kao kreator izbora, iz pasive preci u aktivu.  Da bi to postigli moramo težiti i raditi na tome da budemo jaki kako materijalno tako i duhovno i naravno ne podleci modernistickom pogledu na život koji inace nudi lijepu ambalažu ali sustinu vrlo cesto pokvarenu ili nikakvu. Tu stupa na scenu Islamska Zajednica koja je dužna dati i davati instrukcije i savjete i biti pri ruci našim ljudima da se imaju kome obratiti i potražiti utjehu za svoju dušu koja je i ranjiva i ranjena i koja je svašta propatila. Tako ce, potpomognuti savjetima od duhovnih ljudi, uvijek uspijevati iznaci pravi put, nacine i mjeru predavanja savremenim tokovima zivota.

Ako ne može opstati džamija ne možemo ni mi.

Covjeka je Bog stvorio upucenim na druge, nije stvoren da živi sam. Moram vam se pohvaliti da naša bošnjacka  imigracija ovdje (USA i CA) predstavlja cudo od imigracije. Posebno je to vidljivo pri organizovanju najnovijeg talasa imigranata koji je uzrokovan ratom u BiH. Za samo 15 godina života ovdje, mi vec imamo preko 60 raznoraznih udruženja i džemata koji su izrazili želju da djeluju i rade azjedno pod krovom jedne zajednicke institucije a to je Islamska Zajednica (IABNA). To dakako pokazuje veliku finansijsku moc koju ti džemati predstavljaju. Obišli ste i druge krajeve svijeta. Kakva su Vaša zapažanja na liniji poredjenja ove zajednice ovdje i u drugim krajevima svijeta? Napravite neke paralele.
Amerika nudi svoja bogastva i vrijednosti i nudi svima da iskažu sve svoje sposobnosti  i tendencije koje vode progresu. Sama cinjenica da Amerika nudi dolazak strancima i šansu da postanu njeni punopravni gradjani govori u prilog tome. I Bošnjaci su u tom ambijentu pronašli svoju šansu. Pokušavajuci da napravim paralele, ne mogu nikako gledati na ove Bošnjake ovdje kao odvojene od Bošnjaka u BiH ili drugom kraju svijeta. Šta hocu reci? To vam je kao sistem spojenih posuda. Navešcu samo jedan primjer. Bošnjaci povratnici ne mogu zamisliti svoj život bez IZ. To simbolicno pokazuje džamija u mjestima povratka koja daje osjecaj sigurnosti  života na tim prostorima. Prva stvar koja ulijeva ljudima nadu u život je sloboda iskazivanja vjere. Dušmani su nam u Bosni i Hercegovini uradili šta su uradili, ali su na prvom mjestu išli na to da se poruše džamije kao simbol našeg identiteta i višestoljetnog egzistiranja na ovim prostorima. Prisjetimo se Banja Luke, istocne Bosne, zatim Hercegovine i drugih dijelova naše lijepe države odakle su naši Bošnjaci protjerani. Ako pogledate proces povratka vidjecete de se ljudi daleko lakše vracaju u mjesta gdje vec ima džamija, jer ako ne opstane džamija necemo ni mi! Ovdje u Americi nije pitanje sigurnosti. Ljudi se osjecaju sigurni i slobodni da iskazuju svoja vjerska uvjerenja. Cinjenica da naši ljudi grade džamije i objekte okupljanja govori da naši ljudi nisu zaboravili ko su i šta su i tragaju za tim centrima a ako ih nema oni ih prave iako možda i vrlo cesto nisu ni svoje licne potrebe zadovoljili. Džamija im je na prvom mjestu. Tu je slicnost izmedju Bošnjaka ovdje i Bošnjaka u BiH. To što se ovdje dogadja nije nikakvo cudo, to je samo posljedica covjekove želje da se okuplja oko džamije, duhovne vertikale koja mu pomaže da opstane i da se razvija u svim segmentima: intelektualnog, kulturnog i materijalnog razvoja i progresa. Dakle Bošnjaci nemogu bez kuce koja ce ih povezivati sa njihovom bracom u BiH i drugim skupinama muslimana razlicitih nacionalnosti koji ovdje uspjevaju stvoriti solidne uslove za život i pritome sacuvati svoju vlastitu duhovnost. Dakako svi ti napori su izuzetno vrijedni svake pohvale i ja im cestitam na tome.

Malo provokativno da Vas upitam, je li to od srca ili kurtoazije?
Od srca, zaista.  Zašto, pa jednostavno zato što je naš covjek pored svega sta je proživio i pretrpio, a ja to stalno isticem, ipak ostao mentalno zdrav i kreativan i zadržao zdrav osjecaj za pozitivno orijentisanje u zivotu. Pogotovo mislim na duhovni orijentir i ovo što se dešava ovdje je dokaz da naš covjek pravilno razmišlja i pravilno se postavlja i da ne treba strahovati za njegovu buducnost. U svim džematima koje sam posjetio vidio sam prisustvo sposobnosti adaptiranja. Nije to puka asimilacija nego zdrava integracija. To je vrijedno pohvale i to nam ulijeva nadu u vedriju buducnost.

Studiozniji pristup osnivanju novih džemata

Imajuci  u vidu nacin vodjenja i organizovanja džematskog života u BiH a podsjecajuci se na to da ste ipak stekli sliku o nacinu organizovanja džemata ovdje, kakvi su vam pogledi po tom pitanju?
U tome postoje evidentne razlike. Kod nas u BiH vjekovno prisustvo islama je stvorilo tradicijske vrijednosti, prepoznatljiv stil i generacijske odgovornosti prilikom preuzimanja i predavanja emaneta brige o životu džemata odnosno IZ. To je bila kompaktna masa  koja nije dozvoljavala prevelike promjene i turbulencije u nošenju i predavanju tog emaneta. Dakako, dugovjecno prisustvo islama je proizvelo odredjene slojeve u društvu koje su bile vrlo prepoznatljive cak i po vanjskom izgledu i koje su bile nosioci vjerskog života a koje su donosile inicijativu u smislu vjerskog organizovanja. To su vam bili imami, mujezini, hadžije, esnafi, i drugi ugledni (ešraf)  ljudi u društvu koji su artikulirali život u vjerskom pogledu. I svi su oni bili uskladjeni i uigrani, radili su i djelovali kao jedan tim, jedno tijelo. Znalo se ko šta radi i za šta je odgovoran.  Medjutim ovdje prilikom stvaranja džemata nema izdiferenciranog i definiranog ucešca tih aktivista koji imaju želju da osnuju dzemat. Ovdje  to ide po sistemu hocemo-li-hocemo i onda se nakon izvjesnog vremena uvidi nedostatak te strukture koja je potrebna da bi jedan džemat sinhronizovano funkcionirao, a što opet nije slucaj u Bosni i onda dodje do pucanja po šavovima i nesnalaženja u  odredjenim situacijama.

Hocete da kažete da se ponekada ide previše brzo a nedovoljno isplanirano?
Da, to je to.

Moram Vas nešto priupitati malo konkretnije. Dešava se da odredjeni ljudi koji su svojim ucešcem a vrlo cesto velikim materijalnim prilozima, pomognu osnivanje džemata, ali se kasnije šejtan upetlja i iste se ti ljudi nadju u kontekstu problema i svadje, bilo na jednoj ili drugoj strani, objektivno ili neobjektivno. Je li i to dio tog odsustva strukture IZ i metoda osnivanja džemata?
Moram biti iskren kao i do sada i priznati da sam zapazio odredjenene slucajeve te prirode u nekim džematima i da me je to jako jako pogodilo i razžalostilo. Ne mogu da se pomirim sa cinjenicom da medju nama nema jedinstva imajuci na umu kroz šta smo sve prošli. Moguce je da bude tu nekih pojava razmimoilaženja i nerazumijevanja. Medjutim da se interes pojedinca stavi iznad interesa džemata djeluje vrlo deprimirajuce na mene.  Gdje god se pojave te uskogrudne tendencije i licni interesi tu ne može biti zajednickog djelovanja ni napretka. Ja stalno apelujem da mi moramo razvijati kulturu dijaloga i moramo dolaziti do kompromisa u interesu džemata a ne pojedinaca. Potisnuti licne interese. Mi imamo ovdje dosta uspješnih ljudi u svakom pogledu ali moramo shvatiti da vodjenje džemata nije isto što i vodjenje privatne firme. Kad-tad te bolesne ambicije pojedinaca izazovu sukobe i probleme u džematu koje je onda vrlo teško lijeciti.

Cesto i sami imami budu htjeli-ne-htjeli dio problema. Koliko tome pridonosi ciinjenica da su imami de fakto placeni za svoj posao imama od ljudi koji nedovoljno razumiju vjeru? Naime, ljudi koji su zaista dosta doprinijeli podizanju džemata pogotovo u finansijskom smislu, se ponesu tom nemilom cinjenicom i onda se podju stavljati u ulogu šefa imamu. To me podsjeca na jedan nemoguci scenario kada bi Ebu Bekr koji je bio najveci donator poceo zagovarati ideju da on, neuzubillah, bude poslanik.
(Osmijeh) Ti su tu stoposto u pravu. Tih djecijih bolesti, ako ih smijemo tako nazvati, smo imali i u BiH. I nije cudo što toga ima i ovdje, to je jedan narod. Sjecam se kada sam bio aktivni zagovarac da se u BiH sprovede centralizacija sredstava na nivou medžlisa i kada smo imali dosta problema sa lokalnim džematima ili mutevelijama koji su, jednostavno receno, nosali pare u svom džepu i isplacivali imama usput ili na njivi. To je uvijek imalo negativan prizvuk i predstavljalo kocnicu u slobodi rada imama. Medju nama imamima je bila jedna šala, proizvod takvog okruženja, da se selam predaje na onu stranu na kojoj je mutevelija a ne tamo gdje treba. Naravno nijedan imam nikada nije bukvalno predao selam po tom principu ali vam to govori o psihozi uvjeta u kojima su imami djelovali. Taj nacin je proizvodio vrlo ružan utisak i osjecaj da je imam nekakav najamni radnik koga danas trebate a sutra ne.  Te akcije centralizacije su teško prolazile ali su ljudi ipak shvatili da je tako bolje. Ja vjerujem da su ovi slucajevi prisutni i ovdje. Znaci u jednoj neorganiziranoj (neizbalansiranoj) zajednici koja tek stasava javljaju se slicna mišljenja da je imam nekakva privatna radna snaga koja treba da odgovara onome ko ga placa. Vjerujem isto tako da je to prolaznog karaktera i da ce se konstituisanje i nadgradnja naših džemata ovdje odvijati u željenom pravcu.

I imami moraju nekome odgovarati

Imami nisu suvereni u smislu odgovornosti i oni moraju odgovarati nekome. Koliko je logicno da imami u svakom pogledu odgovaraju svom poslodavcu (džematu ili džematskom odboru) a ne recimo glavnim imamima ili reisu?
Da opet podsjetim, ta struktura i hijerarhija odgovornosti je u BiH vec dugo na sceni i funkcionira. Vi ovdje imate, odnosno pravite IZ, i morate raditi na tome. Ovdje prvo mislim na to da džemati moraju shvatiti da odredjene odgovornosti imami imaju naspram svojih pretpostavljenih u hijerarhiji IZ, kao što ih imaju i prema svojim izabranim rukovodiocima na nivou lokalne zajednice. Naravno ne smije se ni džemat nipodaštavati i mora se uvijek osluškivati kakva su kretanja u džematu i onda iznalaziti rješenja. Oni džemati koji shvate i budu se odnosili prema imamu kao prema svom pravom, prvom i jedinom duhovnom vodji, unatoc cinjenici da on ostvaruje tu svoj dohodak ti džemati ce ici naprijed i prosperirati. U tom slucaju, imami moraju imati izgradjen autoritet i resprekt svoje baze, a koji se postižu iskrenim nesebicnim i predanim radom. Ako ne bude tako, napredak ce biti usporen ili ce u potpunosti izostati.

Kakvim ste vidjeli medjuljudske odnose medju imamima?
Mora se poraditi na odnosima izmedju imama. Mora postojati medjusobno povjerenje. Imami moraju imati misionarskog duha i moraju naci nacina da steknu uvid u stanje svojih džematlija. Ne smije se desiti da neko ko ima problema, kada dodje do imama, ne nadje pomoc, ili barem volju da mu se pomogne. Za to ce se odgovarati pred Allahom dž.š.  U kontekstu prethodnog odgovora, imami ce takvim radom steci naklonost džematlija i dobiti na autoritetu. Ovdje je još uvijek borba za uvodjenje takvih manira ponašanja. U BiH je to nešto što se podrazumijeva. Da bi se ponudila što kvalitetnija pomoc džematliji, imami trebaju ujediniti napore i konsolidovano djelovati u tom pravcu. Treba se uvezivati i na individualnom i zajednickom nivou. Imami bi trebali imati prisnije odnose jedni prema drugima, i te odnose stalno unaprijedjivati. Jedinstvo zajednice mora biti zajednicki i najveci cilj. U Evropi, kao i ovdje, uostalom, imate mnogo džemata koji djeluju pojedinacno, nema jednog tijela ili osobe koja ce biti ovlaštena da predstavlja recimo 20-30 džemata. Tako snaga muslimana nemože da dodje do izražaja, cemu i naša islamska zajednica u Americi mora stremiti.

Mi smo to ovdje osjetili i pokrenuli smo inicijativu osnivanja mešihata koja je vec poodmakla. Vi ste kroz Rijaset upoznati o našim naporima u pravcu da Sjeverna Amerika dobije status mešihata. Vaše vidjenje?
Ja želim i mislim da je potreba da na nivou Sjeverne Amerike postoji jedna jedinstvena organizacija džemata koja ce davati smjernice aktivnosti i razvoja, odnosno predstavljati muslimane Bošnjake ovih prostora. Naravno to zahtijeva pojacana kadrovska, finansijska, organizaciona i druga rješenja. Ja sam upoznat kroz Sabor IZ, kroz Rijaset IZ, o ovoj inicijativi koju su vaši sabornici pokrenuli.

Broj sabornika u Saboru IZ

Imajuci na umu broj Bošnjaka koji žive na ovom prostoru, mislite li da Bošnjaci Sjeverne Amerike zaslužuju da budu predstavljeni sa vecim brojem predstavnika ovog dijela dijaspore u Saboru IZ?
Apsolutno da. Ovo nije više ona dijaspora kakvu smo imali do rata, ovdje se radi o stotinama hiljada ljudi i neosporno je da ovdje mora postojati jedna krovna organizacija ali se mora poraditi na boljoj organizaciji odbora na terenu, koji su baza za tu nadgradnju. Vidio sam da postoje mjesta gdje imami imaju nekakav part-time status (honorarni), dok su stalno angažirani na nekoj drugoj strani. Tim imamima treba obezbijediti da imaju punu placu ali ih se isto tako mora i natjerati da rade jer u svakom mjestu imam ima dovoljno posla. Primjetio sam da neki džemati broje 100, 200, 300 domacinstava, a broj bošnjacke populacije u tim mjestima broji se na hiljade. Tu mi nekako nedostaje misionarskog duha, zašto su nesumnjivo odgovorni imami.
 Isto tako mora se raditi na unaprijedjenju odnosa i uspostavi povjerenja lokalnih džemata koji predstavljaju bazu buduce „glave“ koja bi trebalo da ih vodi. Koliko sam primjetio ima tu mnogo dezavuisanja, prica sa strane i slicnih stvari koji ne idu u prilog nama svima u cjelini. Ne bih zelio da me shvatite da ja osporavam trud i napore kojie vi ulažete na putu prema osnivanju mesihata, znam kako se to žustro zagovaralo da se to uspostavi. Mislim da IZ u BiH a reis licno vrlo dobro poznaje situaciju ovdje i da on ocjenjuje momenat kada ce se to dogoditi kao i sam model, mešihat ili nešto drugo. Treba iskoristiti unutrašnje snage da se situacija sanira  i da stanje bude stabilno na terenu što utice na samo stanje u kreiranju mešihata. Ja moram kazati da sam naišao na pojedine džemate gdje ljudi kažu: mi hocemo novce od zekata da šaljemo direktno u Rijaset. To je znak da nešto ne valja. Tu sumnju treba otkloniti naporima sa obje strane.

Kad ste spomenuli taj slucaj, skoro je Reis izdao jedno saopcenje što baš pogadja one koji hoce da rade mimo naše krovne organizacije Iabne. Tim saopcenjem Reis je odao priznanje našim naporima u tom pravcu.
Hvala Bogu. To je znacajno i ima svoju težinu.  Islam je vjera discipline, vjera cistih odnosa, vjera cistoce, konstruktivnosti. Tu ne smije dolaziti do poremecenih odnosa. Ako se uspostavi radna disciplina i povjerenje onda ce to Rijaset prepoznati i nagraditi. Rijaset mora i želi imati sugovornika. Naravno i odbori IZ  mogu imati kanal za kontakt sa rijasetom. Medjutim krucijalne stvari moraju ici preko Iabne. I kod nas se tako radi, da medžlis IZ pokrene inicijativu prema Rijasetu uz znanje nadležnog muftije.
To je vrlo dobar strateški potez Reisul-uleme i vjerujem da ce vam samo koristiti. Neke stvari ce se manje više same usput riješiti, ali na mnogima morate vi aktivno raditi. I tek kada se uspostavi ta vertikalna linija povjerenja onda ce to biti znak da ste zreli za slijedeci nivo.

Dijaspora nije više što je nekad bila

Razloga za postojanja takve krovne organizacija ima dosta ali vam moram kazati da je ovdje situacija specificna jer ovdje je recimo trideset džemata registrovano pod uticajem trideset razlicitih zakona u lokalnim državama. U tome se razlikujemo od Bosne i Hercegovine.  Ali tamo gdje ima volje ima i rješenja.
Naravno. Ja sam primjetio da mnogi džemati nemaju predznak „islamski“ vjerovatno pod uticajem razlicitih okolnosti u kojima ti džemati funkcioniraju. Ali ja vjerujem u vas, ne samo u imame, imamo mi dosta naših intelektualaca i treba svi zajedno da sjednemo i dodjemo do uzusa kako ustrojiti tu krovnu organizaciju. Moramo se kadrovski ojacavati. Mora se ojacati kadrovska struktura imama ovdje. Vi ovdje se morate usavrsavati a mi iz BiH moramo pomagati u slanju i profiliranju kadra koji ovdje dolazi. Imamo dosta kadra koji je završio islamske studije na drugim fakultetima i koji ima viziju kako raditi na zapadu i koju metodologiju upotrijebiti u svom radu. Treba više kontakta sa Rijasetom i mislim da Rijaset mora promijeniti svoj nacin rada kada je u pitanju dijaspora. Ne može se više odnositi prema dijaspori kao do sada. Nije logicno da jedan covjek bude zadužen za cijelu dijasporu. Pa zaboga miloga u dijaspori sada živi vise od pola miliona Bošnjaka!

Možda ne zvuci suludo ideja da se formira jedno cijelo vijece, tim za rad sa dijasporom, i da kao takvo djeluje pri rijasetu.
Naravno, svaka ideja je dobrodošla a izmedju više ideja ce se izabrati ona bolja i svrsishodnija.

Više komunikacije sa dijasporom

Spominjali ste kadrovsku politiku i usavršavanje. Jedan od problema sa kojim se suocavamo ovdje u dijaspori jeste dovodjenje kadrova u smislu da svaki imam nakon što dobije odobrenje od rijaseta ima ogromne probleme kako da dobije potrebne radne vize i da svoj status boravka u USA riješi na lahak nacin. Mnogi imami su otišli u BiH i nisu se vratili. Vecina imama još nema status stalnog boravka u  USA. Svake godine imigracioni zakoni se pooštravaju i sve je teže dovesti imama iz BiH. Osim živaca to uveliko košta i finansijski. Koliko ima volje da Rijaset, kao naš duhovni predstavnik, preuzme na sebe dio napora da se stupi u kontakt sa americkim diplomatama-ambasadom i da se postignu dogovori da ukoliko imam dobije odobrenje rijaseta za odredjeno mjesto imama u Usa, njihovo rješenje statusa boravka bude samo dio procedure i da se ti ljudi ne gledaju kao obicni radnici kako ih sada tretira americki zakon?
Te volje mora biti i vi dobro razmisljate. Rijaset mora u tom pravcu djelovati i urediti nacin dolaska imama. Dosada je to bilo stihijski. Vecinom je to bilo po nekim rodjackim i poznanickim mjerilima, bez analize spremnosti i strucnosti u odabiru imama. Znam da ima izuzetaka. Ovo stanje se ne može tolerisati. Rijaset IZ i zanovljeni ured mora biti dosta angažiraniji na ovim i slicnim poslovima i komunikacijama i analizama i proucavanju stanja na terenu koje ce izmedju ostalog dobijati i od vas, mora izroditi odgovore od mjerodavnih i od institucije Reisa po slicnim pitanjima. Mislim da ce Reis srdacno izaci u susret i pružiti svoju pomoc u rješavanju tih i slicnih pitanja. Ja znam da je nakon 11 septembra to sve daleko teže ali i vi morate znati da BiH nije doprinijela tim dogadjajima ni koliko trun i morate znati da mi imamo Reisa kojem se vjeruje, i mislim da se to dosada nije zloupotrijebilo i obzirom na sve navedeno mislim da bi americke vlasti reagovale pozitivno kako u tim tako i u drugim pitanjima.

Spomenuli ste ured za dijasporu. Mirsad ef Mahmutovic se povukao s te pozicije. U medjuvremenu je Muaz ef bio postavljen za sekretara tog ureda. Medjutim, Muaz ef je ponovo u USA. Šta ce biti sa uredom, koga ce se postaviti sada.
Konkurs je raspisan i vjerujem da ce se ubrzo izabrati rukovodilac i sekretar koji ce biti nukleus oko kojih ce se te aktivnosti dešavati. Ovaj ured mora s pažnjom pratiti i izucavati vaše probleme i pomagati i vama i Rijasetu u iznalaženju adekvatnih rješenja.

Skoro smo govorili o mešihatu. Obišli ste dosta dzemata. Poznajete strukturu imama u BiH. Vidjeli ste ili ste osjetili zahtjeve Bošnjaka na ovim prostorima. Pricali ste sa mnogima i van imamske strukture.  Po vašem mišljenju, imamo li mi kadra za muftiju ili bi nam ipak trebao neko sa strane?
To je osjetljivo pitanje. Ne bih želio nikoga podcjenjivati a nisam ni upoznao sve imame, i ja nisam u ulozi da mogu realno donositi neke zakljucke i iznositi mišljenja. Medjutim mogu vam prenijeti da Reis uveliko razmišlja o profilu covjeka koji bi trebao voditi jednu takvu organizaciju.

Mislite li da ce Reis uzeti u obzir i naše mišljenje prilikom donošenja odluke?
Mislim da hoce, itekako.

Mostar, paralisan grad.

Da se malo osvrnemo i na vaš kraj. Vi ste muftija u jednom specificnom regionu. Kakva je situacija u Mostaru?
Mostar je izuzetno kompleksan slucaj. Sada ce godina dana otkako Mostar nema gradonacelnika. Tamo je život fakticki paralisan. Još uvijek je podijeljen. Ne znam dokle ce to trajati. Na papiru je integrisan, ujedinjen, ali to u vecini slucajeva u praksi nije implementirano. Toj situaciji nisu nimalo doprinijeli Bošnjaci, ovo vrlo odgovorno tvrdim, i neka se zna. Bošnjaci su elemenat jedinstva i oni su ti koji su za jedinstvo i integraciju. Produžavanje ovakvog stanja vodi ka kolapsu i paralizaciji svih naših potencijala, ekonomskih, kulturnih, sportskih i drugih. To ne koristi nikome. Nažalost takvu podjelu želi hrvatski faktor, ja to otvoreno kažem, i oni po svaku cijenu rade na tome da dobiju Mostar kao njihov stolni grad. Radi toga je došlo do rata izmedju Bošnjaka i Hrvata na tim prostorim a i šire i to se ne može riješiti na nacin podjele. Evo primjera: statut koji je nametnuo Pedi Ešdaun (Peddy Ashdown) se ne poštuje i ne sprovodi. Život je u Mostaru skoro paralizovan i ne garantuje nikakav razvoj ni prosperitet, ni nama ni našoj djeci.

Vezano za Mostar spominju se neka slavljena imena koja sada imaju posla sa zakonom u smislu da izlaze na vidjelo razne kriminalne radnje iz prošlosti.
To je nažalost tacno. Neki ljudi koji su imali zasluga u ratnim okolnostima a koji nemaju ni moralnih ni drugih kapaciteta da odgovore novim izazovima, žele se i dalje nametnuti da budu vodeca snaga društva i žele crpiti javna i društvena dobra za ostvarivanje privatne i licne koristi. Upravo takvi odnosi naspram javnog dobra i javnosti su i doveli zemlju do kolapsa, do nepovjerenja, demonstracija, tako da je krajnje vrijeme da Bošnjaci kao narod koji zaista nosi ideju BiH u svom bicu i koji je kicma BiH, pronadju odgovore na ta i slicna pitanja. Vjerujem da je svakome iole poštenom i savjesnom došlo do grla kako se kaže i da ovaj najavljivani i pripremani Sabor Bošnjaka od strane akademika Muhameda Filipovica sa svojom ekipom i ekspertima iz svih segmenata društva mora dati i iznaci odgovore jer smo mi sabijeni na vrlo uskom prostoru i poceli smo se gušiti, a kao posljedica toga jeste ta da smo poceli optuživati sve i svakoga za svašta. Ako ovakvo stanje potraje, doci ce do kolapsa iz koga nema izlaza. Ova godina i dogodine mora nam otvoriti pravce djelovanja i moraju se iznaci i definisati strateški pravci djelovanja, koji ce opet dovesti do izlaska iz, najviše politicke, a onda i svake druge krize.

Vjerujete li da ce Sabor poluciti rezultate koje vecina Bošnjaka priželjkuje?
Vjerujem da hoce. Mi nemamo drugog rješenja. Nažalost ima ljudi koji su protiv Sabora i smatraju da mi imamo institucije kojima je posao da djeluju u tom pravcu. Ja vam kažem da one ne rade. Ja tvrdo vjerujem da nam je Sabor zadnja šansa. Neka nada, jer, ako se ne desi taj zaokret u našem ponašanju i našim glavama, odnosno u nacinu rada tih mnogobrojnih politickih institucija i ljudi koji ih vode, a koje su opet postale cilj samim sebi, da iskoriste izbore, samo da poberu pozicije a onda da opet nikome ne odgovaraju. Ovaj sabor ce adresirati probleme na bošnjacke institucije koje ne rade a trebalo bi da rade na tim pitanjima i problemima koje sada Sabor mora rješavati. Na kraju krajeva, ljudi ocekuju promjenu. Pogledajte malo koliko ima socijalnih buntova, demonstracija, ljudi su dovedeni do ocaja.

Mislite li da su ti buntovi pripremani?
Vjerujem da ima i toga. Odredjene strukture i politicke stranke na tome i grade svoju poziciju. Kada se dese ti nemiri, buntovi i slicne stvari to je znak i to oni hoce da se shvati kao znak da vlada ne funkcionira i da ih treba mijenjati. Tu je prilika za takve mešetare i mešetarske politike.
Ljudi moraju protestovati. Ima ljudi koji bukvalno nemaju od cega zivjeti. Oni koji su u administraciji, oni imaju. Obican covjek koji je nezaposlen a koji ima i školuje djecu, ne može da izadje na kraj sa svim tim obavezama. Plus i zdravstveno osiguranje se placa. Kako izaci na kraj sa svime? To je dno. A covjek ce, kada dodje do dna, sigurno, po slijedu dogadjaja, postati prijetnja tim liderima koji se šepure na vlasti vec godinama pa cak i decenijama a ne razmišljaju kako da pomognu tim strukturama društva.

Akademik Filipovic je kazao u jednom svom intervjuu da ce osnovna ideja vodilja Sabora biti da je Bosna država  onih ljudi koji prihvataju BiH, kao svoju istoriju i kao svoju buducnost. Mi znamo da je kroz našu istoriju veliki dio Bošnjaka napustio BiH pod raznim pritiscima. Šta mislite da se ozbiljno, na nivou Sabora, razmotri opcija da se Bošnjacima koji su iselili u Tursku vrati BiH državljanstvo jer oni još uvijek BiH osjecaju kao svoju? To bi bilo lpgicno i na istoj ravni sa praksom naših komšija, koji imaju rezervne države. Džemaludin Latic je nedavno izrekao tvrdnju  da su nas Turci par puta u istoriji ostavili na cjedilu. Mislite li da bi to vracanje BiH državljanstva bilo dio satisfakcije za odštetu zbog psihickih trauma koje smo mi preživjeli?
Ta ideja je vrlo simpaticna. Naš pocasni konzul iz Izmira, Bošnjak, Kemal Bajsak (Kemal Baysak) je to prilikom jedne od svojih posjeta Goraždu javno rekao. Strah od gubljenja BiH državljanstva sam osjetio i ovdje na svom obilasku džemata u USA. Naše vladajuce garniture su cesto nedovoljno ozbiljno prihvatale i razmatrale ideje ili projektna rješenja koja su dolazila iz dijaspore po mnogim pitanjima. To odsustvo sluha može dovesti do toga da naši mnogi Bošnjaci, rasuti po svijetu, izgube BiH državljanstvo baš kao što su ga gubile prijašnje generacije koje su se iseljavale iz BiH. Ja sam licno sreo ljude, a to je vrlo impresivno, prilikom otvorenja džamije u Fazlagica Kuli, koji su došli iz Turske nakon 130 godina. Oni po prvi put dolaze u BiH a na to su bili natjerani dejstvom ovog posljednjeg genocida koji nas je prilicno demografski, materijalno, civilizacijski i na druge nacine devastirao. Posebno pod uticajem paljevine džamije u Fazlagica Kuli, oni su morali razmisliti o svom porijeklu i upitati se, odnosno prisjetiti, da su njihovi ocevi i djedovi upravo i došli u Tursku iz Fazlagica Kule i da je tamo njihovo korijenje. Pod uticajem tih razmišljanja oni su i došli i posjetili BiH.
Na toj ideji bi trebalo poraditi i mislim da je vrijedna pažnje. Trebalo bi pravno izuciti utemeljenje te ideje. Ja kao gradjanin BiH uveliko podržavam tu ideju i drago mi je da jedan tako odgovoran covjek razmišlja na taj nacin.

Izvještaj rijasetu

Hoce li Vaši utisci doci do Reisul-uleme?
Na traženje Iabne ja sam upucen da zijaretim što više džemata ovdje, a moje rješenje je potpisao licno Reis – ul – ulema i u tom rješenju se eksplicitno kaže da u roku  od deset dana po povratku, moram dostaviti pismeni izvještaj sa svog putovanja, što cu i uciniti.
To znaci da ce Reis uvažiti Vaše mišljenje i pridati mu znacaj u svom odnosu prema nama u ovom dijelu dijaspore?
Ja cu se truditi da objektivno sagledam situaciju i da ta svoja zapažanja objektivno prikažem u svom izvještaju, a licno sam imao sa njim i razgovor prije polaska ovamo i primijetio sam da on izuzetno dobro poznaje situaciju ovdje.

Muftija hvala Vam na odvojenom vremenu.
Nema na cemu. Hvala i vama na ustupljenom prostoru.

Razgovarao, Muhamed Brka