Perfektan, tj, savršen imam, naprosto ne postoji. Jer, oni koji ga pripremaju, takodjer, su nesavršeni.

Kako ce medresa ili viša srodna obrazovna institucija na najbolji nacin iskoristiti vrijeme koje kandidati provode u njima, najmanje zavisi od kandidata samih. Za vecinu njih rješenje je da se kandidatu ponudi od svega spomenutog ponešto. A možda je dobro da se kandidatu jasno dadne do znanja da znanje nije samo sebi svrha, da se u školama obavlja školovanje, i da sticanje obrazovanja tek treba da uslijedi. Neko je nekada rekao otprilike ovo: “Sada kada sam završio školovanje, mogu se posvetiti obrazovanju.”

Ja bih, malo u šali, malo u zbilji, ponudio ovakav opis savršenog imama. Teoretski bi svaki džemat poželio imati takvog kandidata.

“Da nije stariji od 26 godina i da ima 30 godina radnog iskustva. Da je odlucan lider i da slijedi volju svoga dzemata. Da sluša Rijaset i da je lojalan Džamijskom odboru, muftiji i glavnom imamu. Da je visok, nizak, mršav, punacak, da je, naravno, zgodan i privlacan, sa jednim plavim okom, a sa drugim smedje boje. Da mu je kosa na razdjeljak, da je pocešljan i da uvijek na glavi ima ili ahmediju ili barem francuzicu.

Zatim, da je briljantan svjetovni intelektualac i produhovljen teolog, ponizan sugovornik, vatren predavac i da ima lijep glas. Da ima velike ambicije u radu sa omladinom i da istovremeno sve svoje vrijeme provodi sa starijim džematlijama. Da dnevno telefonom pozove barem 15 clanova džemata, da neke po potrebi posjeti i da je u narodu stalno prisutan radi da’ve. Isto tako, potrebno je da ima mobilni i da je uvijek u kancelariji u slusaju da neko iznenada dodje da posjeti džamiju ili da se uclani…”