www.imamsenadagic.com


 

Kur'an - Audio (Bosanski)

Kur'an s prevodom

Quran Explorer

Hadith Explorer


Kur'an - Arapski

Slike Dzemata

Statistics

Members : 57
Content : 409
Web Links : 10
Content View Hits : 595791
Musa a.s II PDF Print E-mail
Written by Jasmin   
Sunday, 07 November 2010 12:38

Izlazak

Nakon što se ispunio rok, odre?en od strane Allaha, Živog, Vje?nog, u kojem su Egip?ani dobivali opomene i šansu za spasenje, došlo je, kona?no, vrijeme izlaska Benu Israila iz Misira i prestanka njihove dugotrajne kušnje i patnje koju su tamo podnosili. Nije nam poznato šta je to, konkretno, navelo Faraona i njegove glavešine, do tada tako tvrdoglave i uporne u inatu, da popuste i dozvole izlazak Benu Israila iz Egipta. Mogu?e da im je Allah dragi jednostavno u tom vremenu smekšao srce, ili su im dosadile stalne pritužbe i molbe njihova naroda da puste Israil?ane ne bi li tako prestale tegobe koje su ih sustizale. Samo dragi Allah zna kako je uistinu bilo, i samo On, Sveznaju?i, zna da li ima i koliko ima istine u onome što je u starozavjetnoj Knjizi izlaska zapisano po ovom pitanju, a što smo se mi odlu?ili ovom prilikom spomenuti zbog zna?aja koji tom doga?aju pridaje tradicija Judaizma.

Naime, u Starom zavjetu (Izlazak, 11-13) zapisano je da je Bog (Allah, odnosno Jahve, kako je On tamo imenovan) poslao posljednju u nizu opomena i kazni Faraonu i njegovu narodu, kaznu koja je bila tako žestoka da je odmah skršila svaku njihovu želju za daljnjim inatom i odbijanjem izvršenja onoga što je od njih traženo. Rije? je o usmr?enju prvoro?enog djeteta svake porodice u Egiptu. Musa, alejhisselam, je dobio Objavu u kojoj mu je re?eno da ?e odre?ene no?i umrijeti prvoro?eno dijete u svakom domu egipatskom, od Faraonovog prvoro?enog sina koji ga je na prijestolu trebao naslijediti, pa sve do prvoro?enog sina najsiromašnije porodice njegova naroda. Tada je nare?eno da svako doma?instvo Benu Israila, do utvr?enog dana, pripremi po jedno muško, jednogodišnje jagnje ili kozle, bez mahane, koje mora zaklati kada nastupi suton tog dana i obavezno njegovom krvlju obilježiti dva dovratnika i nadvratnik njihovog doma. Morali su ga ispe?i i te no?i ?itavo pojesti i to uz beskvasni hljeb i gorko zelje. Pri tome su morali biti i potpuno spremni za putovanje. Kada je nastupila pono? melek Azrail (Knjiga izlaska kaže da je to bio Bog, li?no, ali mi smo, bez sumnje, ubije?eni da je to bio melek Azrail jer je, prema onome što nalazimo u Kur'anu i hadisima, njemu stavljeno u dužnost usmr?ivanje ljudi kada do?e njihov edžel, a i zbog toga što smo se uvjerili da se u starozavjetnim tekstovima dešava da se melek zamijeni sa otjelovljenim Bogom, neuzubillah, Allahu se utje?emo od ovoga, pa se bojimo da bi i ovdje mogao biti takav slu?aj, a Allah istinu zna) se spustio u Misir i uzeo dušu prvoro?enog djeteta u svakom domu ?ija ulazna vrata nisu bila krvlju obilježena. Te no?i se strašan jauk boli razlegao ?itavim Egiptom, jer nije bilo ku?e u kojoj neko nije umro. Faraon je tada kona?no, i sam skrhan bolom zbog smrti svoga sina, dao dozvolu Benu Israilu da napuste Egipat.

Evo, ovako govori Knjiga izlaska o tom doga?aju u Egiptu, a vjerska tradicija Judaizma, pomenutu no? slavi kao blagdan Pashe (Pesaha) što se može prevesti kao ''praznik prolaska, zaobilaženja''. Ovako su ga nazvali zato što je smrt te no?i zaobilazila domove Benu Israila i, prolaze?i mimo njih, harala egipatske domove.

Ponavljamo, s obzirom na to da Kur'an ?asni uop?e ne govori o pomoru prvoro?ene djece Misira, isto tako, niti u hadisima, barem koliko je nama trenutno poznato, nema podataka o tome, a imaju?i u vidu osvjedo?enu ?injenicu (molimo vidjeti Kur'an ?asni, 5:13) da je ljudski intervencionizam u Bibliji zaklonio ili izmijenio istinite rije?i Allahovih Knjiga Tevrata, Zebura i Indžila, mi zaista izražavamo veliku rezervu u istinitost ovakvog odvijanja doga?aja, a dragi Allah najbolje zna.

Ono što pouzdano znamo je to da su Musa i Harun, alejhimesselam, jedne prilike, vjerovatno u stanju ogor?enja zbog tolikog stepena oholosti, poricanja istine, i raznih drugih iskvarenosti Faraona i glavešina njegovih, uputili dragom Allahu dovu protiv njih:

I Musa re?e: "Gospodaru naš! Ti si dao faraonu i glavešinama njegovim bogatstva da u raskoši žive na ovome svijetu, pa oni, Gospodaru moj, zavode s puta Tvoga! Gospodaru naš, uništi bogatstva njihova i zape?ati srca njihova, pa neka ne vjeruju dok ne dožive patnju nesnosnu!" "Uslišena je molba vaša!"; re?e On, "a vas dvojica na Pravome putu ostanite i nikako se za neznalicama ne povodite!" (10:88,89)

Vidimo da je ova dova primljena, pa u tom smislu možemo osnovano pretpostaviti da je Faraonov pristanak da Israil?ani mogu po?i, ujedno bio i po?etak propasti njegove, velikaša njegovih, i cjelokupne vojske njegove. Ovo kažemo zbog toga što je odlazak Israil?ana bio uzrok velike srdžbe Egip?ana, koja se pojavila kratko nakon toga, i koja ih je navela da krenu u fatalnu potjeru za njima. Njihova srdžba i odluka o potjeri, dodatno su bile motivirane još jednom zna?ajnom ?injenicom, a to je da su Israil?ani sa sobom ponijeli veliku koli?inu misirskog zlata.

Nije nam baš sasvim jasno kako se desilo da Benu Israil do?u u posjed tako velikog materijalnog bogatstva, a koje je ranije pripadalo Egip?anima. Knjiga izlaska kazuje da je Israil?anima putem Objave bilo nare?eno da od svojih misirskih komšija u zajam zatraže zlatnike, zlatni nakit i razne druge dragocijenosti izra?ene od zlata, a da je Bog omekšao srca Egip?ana, pa su im oni dragovoljno te dragocijenosti dali u zajam. Mogu?e da se tako zaista i desilo da bi se ispunila Odredba Allahova da Faraon i vojska njegova kasnije krenu u potjeru za njima, kada su vidjeli da su im izmakli sa svim tim silnim bogatstvom, a Allah najbolje zna kako je bilo.

U svakom slu?aju može se re?i da su Benu Israil to veliko materijalno bogatstvo stekli sa Allahovim znanjem i dopuštenjem, na što upu?uju sljede?i ajeti ?asnoga Kur'ana:

I Mi ih (Egip?ane) izvedosmo iz vrtova i rijeka, iz riznica i dvoraca divnih. Eto tako je bilo, i Mi dadosmo da to naslijede sinovi Israilovi (26:57-59).

Zemlja i sva njezina bogatstva vlasništvo su samo dragog Allaha i On to u naslije?e daje od Svojih robova kojima On ho?e, pa su tako, ma koji na?in sticanja konkretno bio u pitanju, Israil?ani to zlato, bez ikakve sumnje, dobili na halal na?in.

Nakon što je Faraon dao dozvolu za odlazak, Musa i Harun, alejhimesselam, okupili su cjelokupan narod Benu Israila i krenuli u pravcu Ken'ana. Kolona je bila veoma duga?ka i brojala je, kako se prenosi, oko šest stotina hiljada ljudi, ne ra?unaju?i žene i djecu. Svi su, koliko nam je poznato, išli pješice ili na zaprežnim kolima (dakle, uglavnom nisu koristili jahalice) i vodili su sa sobom svoju, i krupnu i sitnu, stoku. Tako?e su ponijeli i tijelo Jusufa, alejhisselam, jer im je u sje?anju bila duboko utisnuta njegova oporuka da mu tijelo ponesu u Ken'an kada do?e vrijeme da napuste Misir. Tu oporuku su držali u sje?anju i prenosili sa jedne generacije na drugu za svo vrijeme koje su proveli u Misiru (prenosi se da je proteklo oko ?etiri stotine i dvadeset šest godina, ra?unato prema sun?evom kalendaru, od dolaska Benu Israila u Misir u vrijeme Jakuba i Jusufa, alejhimesselam, pa do njihovog izlaska otuda u vrijeme Musaâ i Haruna, alejhimesselam, a dragi Allah zna koliko su oni zaista tamo ostali), pa su je Musa i Harun, alejhimesselam i ispunili. Kolona je, najvjerovatnije, bila organizirana tako da su Benu Israil bili raspore?eni prema vlastitoj plemenskoj pripadnosti idu?i pod zastavama i obilježjima svoga plemena, a starješine svih dvanaest plemena su bili u stalnom kontaktu sa Musaom i Harunom, alejhimesselam, koji su se nalazili na ?elu kolone. Neizmjerna radost koju su osje?ali zbog toga što su do?ekali sjaj sunca slobode nakon višestoljetne olujne no?i njihove patnje u Misiru, i njihova zahvalnost dragom Allahu, još su više bili poja?ani Njegovim o?evidnim Znamenjima koje su stalno imali pred o?ima, i danju i no?u. Naime, prenosi se da su danju pred sobom vidjeli vertikalni oblak koji je, poput nekog stuba, dosezao od zemlje do neba, a no?u bi se taj stub od oblaka pretvorio u stub od vatre, odnosno od svjetlosti. Ti Allahovi Znakovi su stajali ispred njih, i to uvijek u pravcu kojim su trebali i?i, tako da su se uvijek prema njima mogli orijentisati na svome putovanju ka Svetoj zemlji. Nakon nekog vremena dosegli su obalu Crvenog mora.

Za to vrijeme iskvarenost Faraona, njegovih glavešina i ve?ine Egip?ana (Musau i Harunu, alejhimesselam, povjerovala je, nažalost, samo manjina od pripadnika misirskog naroda, a ve?ina ih je, u strahu od Faraona i njegova zuluma, kako nam to jasno kazuje ajet ?asnoga Kur'ana 10:83, odbila da povjeruje i ostali su vjerni Faraonu i vlastitoj mnogoboža?koj tradiciji) prešla je granicu sa koje više nema povratka, tako da su oni, relativno brzo nakon odlaska Israil?ana, u svojim srcima osjetili veliku srdžbu prema njima, srdžbu koja je dodatno bila poja?ana ?injenicom da je zna?ajna koli?ina njihovog zlata sada bila u rukama Benu Israila. Vjerovatno su i ranije ezijete i kušnje, od dragog Allaha kao pouke i opomene poslate, pogrešno pripisivali Musau, alejhisselam, i njegovu narodu. Sve je to uticalo na to da raspoloženje ve?ine Egip?ana bude takvo da su se oni željeli žestoko osvetiti Israil?anima, pa se veliki broj njih spremno odazvao pozivu na mobilizaciju koji su Faraonovi izaslanici prenosili po svakom misirskom naselju. Tako je Faraon sakupio sve što je mogao sakupiti od ljudi, vojne opreme i jahalica, te formirao veliku i veoma dobro naoružanu vojsku, koja je bila odlu?na u želji da masakrira Benu Israil. Prenosi se da je ta vojska brojala oko milion i šest stotina hiljada boraca. Vojskom je komandovao li?no Faraon, a u njezinim redovima su bili i svi njegovi velikaši. Gordi i oholi zbog svoje, o?evidne, broj?ane nadmo?i nad Israil?anima, sa srcima ispunjenim žestokom srdžbom i bolesnom željom za brutalnim ubijanjem nemo?nih ljudi, jezdili su preko pustinje, voze?i se na dvokolicama i jašu?i na jahalicama, brzo smanjuju?i prednost u prostornoj udaljenosti koju su imali Israil?ani, jer su oni išli pješice i bili usporeni silnom masom zaprežnih kola i stoke. Me?utim, po Allahovoj odredbi, nisu ih mogli sti?i sve dotle dok oni ne dosegnu obalu Crvenog mora.

Dvije su se skupine ugledale za vrijeme izlaska sunca. Israil?ani su bili na obali, ispred njih se prostiralo Crveno more, na desnom i lijevom boku bile su im visoke planine, a za le?ima mo?na i veoma brojna egipatska vojska, koja im se sve brže približavala. Izgledalo je da su u zamci u kojoj ?e svi stradati, pa su u srcima osjetili strah. Požalili su se Musau, alejhisselam, ali ih je on umirio odlu?nim rije?ima, punim iskrene i duboke vjere u dragog Allaha i oslanjanja na Njega (tevekula):

I Mi objavismo Musau: "Kreni no?u s robovima Mojim, ali bi?ete gonjeni." I faraon posla po gradovima sakuplja?e: "Ovih je zaista malo i rasrdili su nas, a mi smo svi budni!" I Mi ih izvedosmo iz vrtova i rijeka, iz riznica i dvoraca divnih. Eto tako je bilo, i Mi dadosmo da to naslijede sinovi Israilovi. I oni ih, kad se sunce ra?alo, sustigoše. Pa kad jedni druge ugledaše, drugovi Musaovi povikaše: "Samo što nas nisu stigli!" "Ne?e!"; re?e on, "Gospodar moj je sa mnom, On ?e mi put pokazati." (26:52-62)

Tada je Musa, alejhisselam, dobio Objavu od dragog Allaha, Stvoritelja, plemenitog Gospodara svih svjetova, kojom mu je bilo nare?eno da zagazi u pli?ak i udari svojim štapom po morskoj vodi. Musa, alejhisselam, je tada zagazio u pli?ak Crvenog mora i udario štapom svojim po njegovoj vodi. I tada se zapo?eo dešavati veli?anstveni doga?aj, jedno od najve?ih Allahovih ?uda i pouka ljudima, ?udo koje je trajno zapisano u sje?anju ljudske civilizacije na Zemlji, sve do Sudnjeg Dana: Pred o?ima svih o?evidaca vode Crvenog mora su se rastavile formiravši dvije vodene planine izme?u kojih je ostao suhi prolaz po morskom dnu sve do suprotne obale. Krenuli su tim prolazom, vjerovatno, prvo žene i djeca, dok su odrasli muškarci hodili iza njih kako bi ih zaštitili od Egip?ana. Me?utim, ta zaštita nije bila potrebna, jer je dragi Allah sve ve? davno bio odredio pa Egip?ani nikako nisu mogli u?i u taj prolaz niti minutu ranije niti kasnije, u odnosu na ono što im je bilo odre?eno. Postoje predaje da su meleki zadržavali Faraona i njegovu vojsku, a postoje i predaje da je Allah postavio plameni zid, barijeru koja je razdvajala Egip?ane od Musaâ, alejhisselam, i njegove li?ne pratnje, koji su, vjerovatno, još uvijek stajali na morskoj obali i ?ekali da svi pripadnici zajednice u?u u prolaz, prije nego što oni u?u. Egip?ani su bili zadržani na obali dovoljno dugo da bi Israil?ani, do posljednjeg ?ovjeka, mogli pre?i na drugu obalu, i za svo to vrijeme su, htjeli to ili ne, bili svjedoci još jednog velikog Allahovog ?uda, veli?anstvenog Znamenja i jasne opomene. Me?utim, umjesto da ih to navede na razmišljanje, oni su u svojim srcima, izgleda, još ve?u zlobu osje?ali, tako da su, svi, od prvog do posljednjeg, odmah ?im im se put otvorio hitro ujahali u prolaz, nastoje?i da što prije sustignu i pobiju Israil?ane.

Za to vrijeme Musa, alejhisselam, je izašao na drugu obalu i htio je, uvjerivši se da je i posljednji Israil?anin bezbjedno prešao na drugu obalu, ponovo udariti štapom po vodi kako bi se ona povratila u normalno stanje i tako postala neprelazna, spasonosna, prepreka izme?u njih i Faraona, ali je u tom trenutku dobio Objavu:

Ostavi more nek miruje, oni su vojska koja ?e, zaista, potopljena biti (44:24).

Tada mu je postalo jasno da ?e to biti teška, ali i zaslužena kazna Egip?anima zbog njihovih mnogobrojnih grijeha. Musa, alejhisselam, je stajao na sinajskoj obali Crvenog mora sa štapom u ruci i ?ekao naredbu svoga Gospodara, a Faraon i njegova vojska, puni bijesa i zlobe, jurili su po suhom morskom dnu, izme?u ogromnih vodenih planina koje su im se uzdizale sa lijeve i desne strane. Kada su svi Egip?ani bili toliko daleko u prolazu da niti jedan od njih više nije mogao dosegnuti bilo koju od morskih obala, Musau, alejhisselam, je Objavom nare?eno da ponovo udari štapom po morskoj vodi. Kada je on to uradio morske su se vode zatvorile nad Faraonom i njegovom vojskom, sve skupa ih potopivši, zajedno sa svim njihovim konjima i ostalim jahalicama. Uko?eni od užasa, Egip?ani nisu ništa mogli u?initi da izbjegnu strašnu kaznu koju su morali pretrpjeti zbog svojih dugogodišnjih grijeha i zuluma, kao i tvrdoglavog odbijanja da se pokaju, povrate i predaju svome istinskome Gospodaru, dragom Allahu. Njihova strašna sudbina ostala je opomenom i poukom svim budu?im generacijama ljudi, sve do Sudnjeg Dana:

I Mi objavismo Musau: "Udari štapom svojim po moru!"; i ono se rastavi i svaki bok njegov bijaše kao veliko brdo; i Mi onda tamo one druge (faraona i njegovu vojsku) približismo, a Musaâ i sve one koji bijahu s njim spasismo; i one druge potopismo. To je, zaista, pouka, a ve?ina njih nisu bili vjernici, a Gospodar tvoj je, doista, silan i milostiv (26:63-68).

Faraon se, istina, pokušao u zadnjem trenu pokajati, ali je to pokajanje došlo isuviše kasno:

I Mi prevedosmo preko mora sinove Israilove, a za petama su im bili faraon i vojnici njegovi progone?i ih ni krive ni dužne. A on, kad se po?e daviti, uzviknu: "Ja vjerujem da nema boga osim Onoga u kojeg vjeruju sinovi Israilovi i ja se pokoravam!" "Zar sada, a prije si neposlušan bio i razdor sijao?! Danas ?emo izbaviti samo tijelo tvoje da bi bio pou?an primjer onima poslije tebe", ali mnogi ljudi su ravnodušni prema Našim poukama (10:90-92).

Vidimo, dakle, da Faraonovo pokajanje nije bilo primljeno i na taj na?in se, još jednom, obistinila Allahova Rije?, Zakon koji vrijedi za sve Njegove neposlušne robove:

A kad bi kaznu Našu doživjeli, onda bi govorili: "Mi vjerujemo u Allaha, u Njega jedinog, a odri?emo se onih koje smo Njemu ravnim smatrali!" Ali im vjerovanje njihovo, kada bi kaznu Našu doživjeli, ne bi nimalo bilo od koristi, prema Allahovom zakonu koji je vrijedio za sve robove Njegove koji su bili i nestali, i tada bi nevjernici stradali (40:84,85).

Ranije navedeni ajet nam jasno kazuje još jednu interesantnu ?injenicu da je Faraonovo mrtvo tijelo bilo spašeno, kako bi ostalo pou?nim primjerom ljudima nakon njega. Ibn Kesir bilježi da su mnogi ljudi me?u Faraonovim savremenicima u Misiru smatrali ?ak i to da je on besmrtan, pa su ?ak i neki od Israil?ana pomislili da je on, kao takav, preživio kataklizmu, ali ih je dragi Allah oslobodio tog sujevjerja jasno pokazavši mrtvo Faraonovo tijelo, koje je, vjerovatno, jedino izronilo na površinu mora, izme?u svih ostalih koja su ostala u morskim dubinama, i plutalo, iako je borbeni oklop još bio na njemu. U svakom slu?aju, sasvim je sigurno da su i život ovog tiranina, i njegova sudbina, i njegovo o?uvano tijelo, jasna pouka i upozorenje svima nama kakav je kraj svih oholih tiranina i zulum?ara koji nepravedno nasilje ?ine ljudima (trebamo se dobro zamisliti i zbog nasilja koje ?ovjek ?ini i biljkama i životinjama, dakle prema svim Allahovim stvorenjima), i koji odbijaju da slijede Zakone dragog Allaha, Svemo?nog, Pravednog, Strogog i Silnog, ali ujedno i Svemilosnog, Samilosnog.

Posebno je interesantna i ?injenica da se propast Faraona i njegove vojske desila desetog dana mjeseca muharrema, po islamskom, lunarnom kalendaru (Dan hašure), o ?emu nas informiše hadis koji od Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, prenosi Ibn Abbas, a bilježe Buhari i Muslim u svojim zbirkama, a u kome se kaže da su Jevreji u Medini postili Dan hašure zato što je toga dana uništena Faraonova vojska u dubinama Crvenog mora, pa je Muhammed, alejhisselam, oporu?io cjelokupnom svome Ummetu da i mi postom obilježavamo ovaj dan.

 

Sinaj

Nakon što su Musa i Harun, alejhimesselam, zajedno sa ?itavim svojim narodom, prešli Crveno more i stupili na tlo sinajskog poluotoka, nastavili su svoje putovanje, ali ne više prema Ken'anu na istoku, ve? su pošli obalom Sinaja prema jugu. Ovako su postupili prema Objavi, jer je dragi Allah, još u praiskonu, odredio da Njegov miljenik i sugovornik, Musa, alejhisselam, do?e na Sinajsku goru, pa su se prema njoj i uputili.

Putuju?i zajedno sa svojim narodom i svakodnevno posmatraju?i njihovo ponašanje Musa, alejhisselam, je vremenom po?eo uvi?ati i osje?ati njihove mahane i slabosti, koje su se na razli?ite na?ine izražavali u njihovoj vjeri, iskrenosti i moralu. Tako je, jedne prilike, na svoje zaprepaštenje, uvidio da neki me?u njima ?ak nemaju niti jasnu i ?istu spoznaju o svome Stvoritelju i Gospodaru:

I Mi sinove Israilove preko mora prevedosmo, pa oni nai?oše na narod koji se klanjao kumirima svojim. "O Musa," rekoše, "napravi i ti nama boga kao što i oni imaju bogove!" "Vi ste, uistinu, narod koji nema pameti!"; re?e on. "Zaista ?e biti poništeno ono što ovi ispovijedaju i beskorisno ?e im biti ono što rade. Zar da vam, pored Allaha, tražim drugog boga, a On vas je iznad ostalog svijeta uzdigao?" (7:138-140)

Tada je na vidjelo izašlo da su srca nekih Israil?ana još uvijek bila pod jakim uticajem idolopokloni?ke tradicije u ?ijem su okruženju egzistirali. Naime, koliko je nama poznato, ve?ina naroda što življahu u ta drevna vremena bijahu mnogobošci i idolopoklonici pa je pripisivanje ''božanskog statusa'' raznim likovima iz njihovih mitova i mašte, njihovo izjedna?avanje sa istinskim Bogom, Stvoriteljem i Gospodarom, kao i prikazivanje njihovih likova u formi idola, bila nadaleko rasprostranjena i uobi?ajena praksa. Takvoj ''modi vremena'' bila su sklona srca nekih me?u Benu Israilom pa su i oni željeli da to uvedu u svoju tradiciju kako bi imali ''vidljivog boga'' da mu ibadet ?ine. ?ak i ako se desilo to da je tom prilikom od Musaâ, alejhisselam, traženo da izradi kip koji bi prikazao izgled Jahvea, odnosno Allaha, kojemu su željeli ibadet ?initi, to je opet apsolutno neprihvatljivo sa stanovišta istinske Allahove Vjere i Njegovog vje?nog Zakona, a Allah dragi zna kako je zaista bilo. Uglavnom, Musa, alejhisselam, je tada svojim odlu?nim nastupom ovo zlo u korijenu suzbio i tako je ovaj incident sretno okon?an bez ikakvih, barem koliko je nama poznato, ozbiljnijih posljedica.

Me?utim, naredni incident, koji se desio neko vrijeme nakon prvog, desio se u mnogo dramati?nijim okolnostima. Ovaj drugi incident je pokazao da svi Israil?ani nisu imali ?vrstu i jaku vjeru u istinitost rije?i Musaâ i Haruna, alejhimesselam. O ovome govore sljede?i ajeti ?asnoga Kur'ana:

Sljedbenici Knjige traže od tebe (Muhammede) da im s neba spustiš Knjigu. Pa, od Musaâ su tražili i više od toga, kad su, uglas, rekli: "Pokaži nam Allaha!" Zato ih je, zbog bezdušnosti njihove, munja ošinula. Poslije su, kada su im o?igledni dokazi bili pokazani, tele prihvatili, ali smo i to oprostili, a Musau smo o?itu vlast dali (4:153);

I kada ste (dragi Allah se obra?a Israil?anima) uglas rekli: "O Musa, mi ti ne?emo vjerovati dok Allaha ne vidimo!"; munja vas je ošinula, vidjeli ste. Zatim smo vas, poslije smrti vaše, oživili da biste zahvalni bili. (2:55,56).

Vidimo, dakle, da je ovoga puta bilo iskazano direktno nevjerovanje u Musaâ i Haruna, alejhimesselam, i njihovu misiju. U stvari, na neki na?in je, ?ak, iskazana nevjera i u dragog Allaha, jer su neki od Israil?ana, na jedan krajnje drzak na?in, svoju odanost Musau, alejhisselam, i svoje vjerovanje u njegova Gospodara, uvjetovali time da svojim o?ima vide dragog Allaha. Veli?ina drskosti i krajnjeg bezobrazluka te skupine Israil?ana, još više se o?itovala u ?injenici da je taj zahtjev došao od strane onih koji su se neko vrijeme prije toga li?no, svojim ušima i o?ima, osvjedo?ili u tolika ?uda koja su bila poslata Faraonovom narodu, odnosno onih koji su svojim vlastitim nogama prošli suhim prolazom kroz Crveno more. Toliki stepen nezahvalnosti i pokvarenosti nije mogao pro?i nekažnjen, pa je izgrednike pogodila munja sa nebesa i sve ih pobila. Me?utim, kako kazuje jedan znameniti hadisi-kudsi, Allahova milost je iznad Njegove srdžbe, pa je Onaj koji usmr?uje i oživljava oživio izgrednike, koje je netom ranije munja bila pobila.

Nakon što se situacija ponovo povratila u normalno stanje, nastavili su svoje putovanje, prema jugu, obalom Crvenog mora, sve dok nisu došli do  planinskog masiva po kojem je imenovan ?itav poluotok, Sinajske gore (Turi - Sini, na arapskom). U me?uvremenu se, negdje tokom putovanja, koloni pridružio Musaov, alejhisselam, punac, sa ?itavom svojom porodicom, pa je tako sva rodbina žene Musaove, alejhisselam, postala dio zajednice Benu Israila. Kada su došli do podnožja Sinajske gore Musa, alejhisselam, je podigao logor u jednoj dolini koja je bila dovoljno velika da su se svi u njoj mogli smjestiti. On je još ranije bio dobio Objavu od dragog Allaha da se mora sam popeti na Sinajsku goru, pa je povjerio svome bratu Harunu, alejhisselam, da ga, sve dok se ne vrati, zastupa me?u narodom u svojstvu njegova zamjenika:

Mi odredismo da ?as susreta sa Musaom bude kad se napuni trideset no?i, i dopunismo ih još sa deset, pa se vrijeme koje je odredio Gospodar njegov ispuni za ?etrdeset no?i. A Musa je bio rekao bratu svome Harunu: "Zastupaj me u narodu mome, i red pravi i ne slijedi puteve onih koji su smutljivci!" (7:142)

Kada je došlo vrijeme polaska, u logor je došao melek Džibril da povede Musaâ, alejhisselam, do mjesta odre?enog za susret sa uzvišenim Allahom. Džibril nije bio vidljiv nikome od Israil?ana osim Musau, alejhisselam, a vjerujemo i Harunu, alejhisselam. Me?utim, ipak ga je osim njih dvojice, sa znanjem i dopuštenjem dragog Allaha, mogao vidjeti još jedan Israil?anin koji se zvao Samirija. Samirija nije nikome govorio šta je vidio i iskoristio je priliku da uzme nešto zemlje ispod Džibrilove stope, odnosno, vjerovatno, sa mjesta na kojem je ostao trag od Džibrilove stope, a Allah najbolje zna. Musa, alejhisselam, to nije primijetio i krenuo je, u društvu plemenitog i cijenjenog Džibrila, uz Sinajsku goru sve dok nije došao do mjesta koje je dragi Allah odredio za susret. Tada je za?uo Glas ?ija se savršenost i ljepota našim ograni?enim mjerilima nikako ne mogu iskazati, Glas dragog Allaha:

I kad Nam Musa do?e u odre?eno vrijeme, i kada mu Gospodar njegov progovori, on re?e: "Gospodaru moj, ukaži mi se da Te vidim!" "Ne možeš Me vidjeti"; re?e, "ali pogledaj u ono brdo, pa ako ono ostane na svom mjestu, vidje?eš Me!" I kad se Gospodar njegov onome brdu otkri, On ga sa zemljom sravni, a Musa se onesviješ?en strovali. ?im se osvijesti, re?e: "Hvaljen neka si! Kajem Ti se, ja sam vjernik prvi!" "O Musa," re?e On, "Ja sam tebe odlikovao nad ostalim svijetom poslanstvom svojim i govorom Svojim. Ono što ti dajem uzmi i zahvalan budi!" (7:143,144)

Ovi plemeniti ajeti, posebna su pouka svima nama. Još jednom je jasno potvr?eno kako je Musa, alejhisselam, na ovom svijetu bio iznimno odlikovan i po?aš?en slušanjem Allahovog Govora, tom posebnom i, na ovom svijetu veoma rijetkom blagodati, kojom, vjerujemo, nisu bili na dunjaluku obdareni ?ak niti svi Allahovi poslanici. Tako?er vidimo i predivnu pouku da vi?enje Allahovog lica, odnosno Njegov pogled, na ovom svijetu ne može niti masivna planina izdržati (rekli bismo niti bilo kakav materijalni oblik, a dragi Allah zna najbolje), a da se sa zemljom potpuno ne sravni.

Tada je, na blagoslovljenoj Sinajskoj gori, Allah, Gospodar i Stvoritelj svih svjetova, objavio Musau, alejhisselam, Tevrat, Knjigu putokaza, upute, milosti, pouke, zakona, i svakih drugih neizmjernih blagodati. Tada su Benu Israil dobili svoj Furkan (Furkan je jedno od imena ?asnoga Kur'ana, i ima zna?enje Knjige koja razdvaja istinu od laži i koja zbog toga predstavlja nepogriješivi putokaz na ovome svijetu - Tevrat, Zebur i Indžil su imali isto svojstvo za Benu Israil). O ovome veli?anstvenome doga?aju ?asni Kur'an nam govori na više mjesta, a mi smo, ovom prilikom, odabrali sljede?e ajete:

"O Musa," re?e On, "Ja sam tebe odlikovao nad ostalim svijetom poslanstvom svojim i govorom Svojim. Ono što ti dajem uzmi i zahvalan budi!" I Mi mu na plo?ama napisasmo pouku za sve, i objašnjenje za svašta. "Primi ih svojski, a narodu svome zapovijedi da se pridržava onoga što je u njima ljepše!" ... (7:144,145).

Iz navedenih ajeta jasno je da je Tevrat originalno objavljen u vidu zapisa na kamenim plo?ama ''na kojima je bila napisana pouka i objašnjenje o svemu i sva?emu''. Objavljivanje Tevrata kompletirano je u roku od ?etrdeset no?i, koliko je Musa, alejhisselam, ostao na Sinajskoj gori.

Me?utim, za to vrijeme u dolini se odvijala prava drama. Neko vrijeme nakon što je Musa, alejhisselam, otišao, u logoru Benu Israila zapo?ela je žestoka smutnja, kojoj je uzro?nik bio Samirija. On je, na neki na?in (nije nam poznato kako se to konkretno desilo), uspio ubijediti neke Israil?ane da mu dadnu egipatsko zlato, od kojeg je onda izlio statuû teleta. Prilikom izljevanja statue on je u zlato bacio onu zemlju, što ju je ranije uzeo ispod Džibrilove stope, tako da je zlatno tele, na neki na?in, postalo živo i po?elo glasno mukati. Ovo je veoma interesantan momenat koji neki mufesiri Kur'ana objašnjavaju tako što kažu da melek Džibril, s Allahovim dopuštenjem, sobom nosi izvjesnu koli?inu životvorne energije (nazovimo je tako), koja se donekle zadržala u zemlji po kojoj je on hodio, a koju je uzeo Samirija. Zato je, vjerujemo samo u kratkom i ograni?enom vremenu, tele oživjelo i glasom se javilo, kada je on bacio tu zemlju na njega, a Allah najbolje zna kako je uistinu bilo. Koliko god da je taj vremenski period u kome je zlatno tele bilo živo i glasno mukalo trajao, to je ipak bilo dovoljno dugo da su se Benu Israil mogli potpuno osvjedo?iti tom za?udnom doga?aju. Samirija je iskoristio njihovu veliku za?u?enost i pozvao ih da zlatno tele po?nu obožavati i klanjati mu se, glasno viknuvši:

"Ovo je vaš bog i Musaov bog, on ga je zaboravio!" (20:88)

Jedan broj pripadnika Benu Israila povjerovao je Samiriji i po?eli su obožavati zlatno tele. Vidjevši ovo svetogr?e i idolopoklonstvo Harun, alejhisselam, se tom zlu energi?no suprostavio opominju?i glasno zabludjele me?u Israil?anima:

"O narode moj, vi ste njime samo u iskušenje dovedeni; Gospodar vaš je Milostivi, zato slijedite mene i slušajte nare?enje moje!" (20:90).

Me?utim, ta zabludjela skupina Israil?ana izgleda da uop?e nije uvažavala autoritet Haruna, alejhisselam, tako da njegov poziv kod njih nije imao snagu zbog koje bi se odrekli onoga što su ?inili, pa su mu odgovorili:

"Mi ?emo mu se klanjati sve dok nam se ne vrati Musa." (20:91)

Harun, alejhisselam, naravno, nije mogao da toleriše takvo njihovo ponašanje pa ih je i dalje uporno i glasno upozoravao, sve dotle dok stvar nije došla do usijanja, odnosno do momenta kada je ?ak i njegov život došao u opasnost. Pošto je za svo to vrijeme jedna, vjerujemo znatno brojnija, skupina Israil?ana, a dragi Allah najbolje zna, sa?uvala ?istotu svojih srca i, ostavši vjerna Harunu, alejhisselam, ostala u okrilju istinske Vjere, došlo se na sam rub oružanog sukoba. 

Dvije, me?osobno do krvi zava?ene, skupine Israil?ana stajale su jedna nasuprot druge, a Harun, alejhisselam, je bio u procjepu izme?u njih. Fizi?ki onemogu?en da sam natjera zabludjelu skupinu Israil?ana da odbace zlo u koje su upali, Harun, alejhisselam, ih je mogao zaustaviti samo tako da povede sebi odanu skupinu u boj protiv njih. Me?utim, izgleda da su u njegovom sje?anju izuzetno jako bile utisnute rije?i naredbe da ?uva red i jedinstvo Benu Israila, koju mu je Musa, alejhisselam, izdao pri odlasku, pa se, vjerovatno, pobojao da bi pretjerano žustra reakcija mogla izazvati razdor i nered unutar zajednice. Odlu?io je da sa?eka povratak Musaov, alejhisselam. Tako su se Harun, alejhisselam, i odana skupina Benu Israila, distancirali od zla idolopoklonstva u koje su upali ostali, i od njih izdvojili, dok su zabludjeli prakticirali idolopokloni?ko klanjanje zlatnom teletu.

U me?uvremenu na Sinajskoj gori Musau, alejhisselam, je upotpunjeno objavljivanje Tevrata, i on je od dragog Allaha dobio informaciju o onome što se dešavalo u dolini:

"A zašto si prije naroda svoga požurio, o Musa?" "Evo ide za mnom", odgovori on, "a požurio sam k Tebi, Gospodaru moj, da budeš zadovoljan." "Mi smo narod tvoj poslije tvog odlaska u iskušenje doveli", re?e On, "njega je zaveo Samirija." I Musa se narodu svome vrati srdit i žalostan. "O narode moj," re?e, "zar vam Gospodar vaš nije dao lijepo obe?anje? Zar vam se vrijeme oduljilo, ili ho?ete da vas stigne srdžba Gospodara vašeg, pa se zato niste držali obe?anja koje ste mi dali!" "Nismo prekršili dato ti obe?anje od svoje volje", odgovoriše. "Bili smo natovareni teretima, nakitom narodnim, pa smo to bacili." A to isto uradio je i Samirija, pa im izlio tele koje je davalo glas kao da mu?e, i oni su onda rekli: "Ovo je vaš bog i Musaov bog, on ga je zaboravio!" Zar oni nisu vidjeli da im ono ni rije?i ne odgovara i da od njih ne može nikakvu nevolju otkloniti, niti im ikakvu korist pribaviti? A njima je Harun još prije govorio: "O narode moj, vi ste njime samo u iskušenje dovedeni; Gospodar vaš je Milostivi, zato slijedite mene i slušajte nare?enje moje!" "Mi ?emo mu se klanjati sve dok nam se ne vrati Musa", odgovorili su oni.

"O Harune," povika Musa, "šta te je sprije?ilo, kad si ih vidio da su zalutali, da za mnom nisi pošao? Zašto nisi nare?enje moje poslušao?" "O sine majke moje," re?e Harun, "ne hvataj me za bradu i za kosu moju! Ja sam se plašio da ti ne rekneš: 'Razdor si me?u sinovima Israilovim posijao i nisi postupio onako kako sam ti rekao.'"

"A šta si to ti htio, o Samirija?"; upita Musa. "Ja sam vidio ono što oni nisu vidjeli", odgovori on, "pa sam šaku zemlje ispod izaslanikove stope uzeo i to bacio, i eto tako je u mojoj duši ponikla zla misao." "E onda se gubi!"; re?e Musa, "?itavog svog života ?eš govoriti: 'Neka me niko ne doti?e!', a ?eka te još i odre?eni ?as koji te ne?e mimoi?i. Pogledaj samo ovog tvog 'boga' kojem si se klanjao; mi ?emo ga, sigurno, spaliti i po moru mu prah rasuti. (20:83-97)

Iz navedenih ajeta jasno se vidi kako je Musa, alejhisselam, bolno i emotivno doživio ovu nevaljalštinu u koju je dio njegovog naroda zapao, i kako je on energi?no reagovao, kada se vratio. Kur'an ?asni nam da drugom mjestu o istome doga?aju kazuje sljede?e:

I narod Musaov, poslije odlaska njegova, prihvati od nakita svoga kip teleta koje je rikalo. Zar nisu vidjeli da im ono ne govori i da ih putem Pravim ne vodi? Oni ga prihvatiše i prema sebi se ogriješiše. I pošto se poslije gorko pokajaše i uvidješe da su zabludjeli, oni rekoše: "Ako se Gospodar naš na nas ne sažali i ako nam ne oprosti, doista ?emo biti izgubljeni!" A kad se Musa srdit i žalostan narodu svome vrati, povika: "Kako ste tako ružno poslije odlaska moga postupili! Zašto ste požurili i o nare?enje Gospodara svoga se oglušili?"; i plo?e baci, i brata svoga za kosu dohvati i po?e ga vu?i sebi. "O sine majke moje," re?e Harun, "narod nije nimalo do mene držao i umalo me nije ubio; nemoj da mi se svete dušmani i ne smatraj mene jednim od onih koji su se prema sebi ogriješili." "Gospodaru moj," zamoli Musa, "oprosti meni i bratu mome i u?ini da budemo pod okriljem Tvoje milosti, Ti si od milostivih najmilostiviji!" One koji su tele prihvatili sti?i ?e kazna Gospodara njihova i poniženje još na ovome svijetu; tako Mi kažnjavamo one koji kuju laži. A onima koji hr?ava djela rade, pa se poslije pokaju i vjernici postanu, Gospodar tvoj ?e, poslije toga, sigurno, oprostiti i samilostan biti. (7:148-153)

Kao što se vidi iz ajeta, neki od Israil?ana su i na ovom svijetu kažnjeni zbog svojega zlo?ina, ali je isto tako, kao i uvijek, ostavljena mogu?nost Allahovog oprosta iskrenim pokajnicima. Na drugom mjestu Kur'an ?asni nam o ovome daje konkretno izviješ?e:

I kada je Musa rekao narodu svome: "O narode moj, prihvativši tele, vi ste samo sebi nepravdu u?inili; zato se Stvoritelju svome pokajte i jedni druge poubijajte. To je bolje za vas kod Stvoritelja vašeg, On ?e vam oprostiti! On prima pokajanje i On je milostiv" (2:54).

Prema vanjskom smislu sadržaja naprijed navedenog ajeta jasno je da su obožavaoci teleta me?u Israil?anima pobijeni za kaznu zbog svoga zlo?ina. Mi smo ubije?eni, s obzirom na neupitnu i beskrajnu Allahovu milost, koja, zasigurno, prevazilazi Njegovu srdžbu (kako nam kazuje poznati hadis kudsi kojeg od Resulullaha Muhammeda, alejhisselam, prenosi Ebu Hurejre, a bilježe Muslim, Buhari, Nesai i Ibn Madždže), a isto tako i s obzirom na Njegovu savršenu pravdu, da je smrtna kazna izvršena samo nad onim Israil?anima koji se, i nakon povratka Musaâ, alejhisselam, u logor, nisu istinski i iskreno pokajali zbog svoga grijeha. Prema tome, mišljenja smo da je dragi Allah primio pokajanje svih onih Israil?ana koji su se iskreno i potpuno pokajali zbog obožavanja teleta, a smr?u su kažnjeni samo oni koji to nisu htjeli u?initi, a dragi Allah najbolje zna nad kojima je od Israil?ana izvršena smrtna kazna, odnosno kojima je od njih oprošteno s obzirom na sljede?e Allahove plemenite rije?i:

Poslije su, kada su im o?igledni dokazi bili pokazani, tele prihvatili, ali smo i to oprostili... (4:153).

Veoma je interesantno da neki mufesiri tuma?e naprijed navedeni ajet (2:54) tako da su kažnjeni Israil?ani svojom smr?u o?istili svoje grijehe, i dobili status šehida, a punu istinu jedino dragi Allah zna.

Nakon što se Musa, alejhisselam, malo smirio, uzeo je ba?ene kamene plo?e sa uklesanim Tevratom i odabrao sedamdeset ljudi koji su, zajedno sa njim, trebali u odre?eno vrijeme i na odre?enom mjestu stati pred dragog Allaha. Na putu ih je zatekao jak zemljotres:

I kad Musaâ srdžba minu, on uze plo?e na kojima je bilo ispisano uputstvo na Pravi put i milost za one koji se Gospodara svoga boje. I Musa odabra iz naroda svoga sedamdeset ljudi da u odre?eno vrijeme stanu pred Nas. A kad ih zadesi potres, on re?e:

"Gospodaru moj, da si htio, mogao si i njih i mene uništiti još prije. Zar da nas uništiš zbog onoga što su uradili bezumnici naši? To je samo iskušenje Tvoje kojim Ti, koga ho?eš, u zabludi ostavljaš, a kome ho?eš, na Pravi put ukazuješ; Ti si Gospodar naš, pa nam oprosti i smiluj nam se, jer Ti praštaš najviše; i dosudi nam milost na ovome svijetu, i na onome svijetu, mi se, vra?amo Tebi!"

"Kaznom Svojom Ja kažnjavam koga ho?u", re?e On, "a milost Moja obuhva?a sve; da?u je onima koji se budu grijeha klonili i zekat davali, i onima koji u dokaze Naše budu vjerovali, onima koji ?e slijediti Poslanika, vjerovijesnika, koji ne?e znati ?itati ni pisati, kojeg oni kod sebe, u Tevratu i Indžilu, zapisana nalaze, koji ?e od njih tražiti da ?ine dobra djela, a od odvratnih odvra?ati ih, koji ?e im lijepa jela dozvoliti, a ružna im zabraniti, koji ?e ih tereta i teško?a koje su oni imali osloboditi. Zato ?e oni koji budu u njega vjerovali, koji ga budu podržavali i pomagali i svjetlo po njemu poslano slijedili posti?i ono što budu željeli.

Reci (Muhammede): "O ljudi, ja sam svima vama Allahov poslanik, Njegova vlast je na nebesima i na Zemlji; nema drugog boga osim Njega, On život i smrt daje, i zato vjerujte u Allaha i Poslanika Njegova, vjerovijesnika, koji ne zna ?itati i pisati, koji vjeruje u Allaha i rije?i Njegove; njega slijedite da biste na Pravome putu bili!" (7:154-158)

Ovi nam ajeti donose još jednu, veoma zna?ajnu i veoma interesantnu ?injenicu da je Musa, alejhisselam, još tada, bio informisan od strane dragog Allaha o posljednjem Njegovom poslaniku, ''koji ne?e znati niti da ?ita, niti da piše'', i koji je zapisan u Allahovim Knjigama koje su njima dostavljene (tada samo Tevratu, a mnogo kasnije i u Indžilu). Tom prilikom su Musa i Harun, alejhimesselam, te, zajedno sa njima dvojicom, i ?itav narod Benu Israila, spoznali svoju obavezu da tog obe?anog Poslanika prihvate i slijede u vrijeme kada im on do?e, obavezu o ?ijem izvršenju ovisi ispunjenje njihova zavjeta data dragom Allahu, odnosno njihova deredža kod dragog Allaha i njihovo boravište u vje?nosti budu?eg svijeta. Tako se voljom dragog Allaha, Stvoritelja i Gospodara svih svjetova, desilo da je Resulullah Muhammed, alejhisselam, ''Pe?at vjerovijesnika'' (Hatemul-enbija), odnosno posljednji poslanik što je od dragog Allaha poslat ?ovje?anstvu, postao predmetom svekolike ?ežnje i iš?ekivanja mnogih generacija potomaka Israilovih (Benu Israila), u veoma dugom vremenskom periodu što se mjeri hiljadama godina, u periodu u kojem su valjane generacije Benu Israila savjesno i veoma brižno ?uvale predskazanje o obe?anom poslaniku ''koji ne?e znati niti da ?ita, niti da piše''. Me?utim, nakon nekog vremena, istovremeno sa uklanjanjem originalnoga Božijega govora u Tevratu, kao i mijenjanjem putem ubacivanja ljudskih shvatanja i odmišljanja, što ga u?iniše neke slabovjerne i griješenju sklone generacije Israil?ana, i ovo predskazanje se zamagli i izbrisa, odnosno izmijeni u u?enje o obe?anom Mesiji iz loze kralja Davida (Davuda, alejhisselam). Kada je Benu Israilu zaista i stigao Allahov miljenik i odabranik iz Davudove, alejhisselam, loze, Mesih Isa, sin Merjemin, alejhisselam, on ih je ponovo podsje?ao na originalno predskazanje o Muhammedu, alejhisselam, i tako ih pozivao da se povrate izvornosti svoje Vjere. Pošto oni Mesiha Isaâ, alejhisselam, u srcima svojim ne prihvatiše kao Allahova poslanika i ne poslušaše rije?i njegove, dragi i svemilosni Allah ih ponovo podsjeti ajetima ?asnoga Kur'ana, koje smo naprijed citirali (7:157,158) na, tada ve? drevno, predskazanje o obe?anom ''poslaniku koji ne zna da ?ita i piše'', ?ije prihvatanje i slije?enje im bi strogo nare?eno.

Nakon ove digresije nastavi?emo, inša'Allah, naše kazivanje o Musau i Harunu, alejimesselam.

Iz ?asnoga Kur'ana i ostalih relevantnih izvora jasno se vidi da je dragi Allah oprostio Benu Israilu obožavanje zlatnog teleta u podnožju Sinajske gore i tako su se, Allahovom beskrajnom miloš?u i Njegovom velikom ljubavlju prema Musau i Harunu, alejhimesselam, i odabranom narodu Benu Israila, ovi dramati?ni doga?aji okon?ali na najljepši na?in.

Nakon okon?anja kušnje zemljotresom i utješne Objave Musau, alejhisselam, koja je umirila i obradovala njihova uplašena srca, Israil?ani su se spremili za daljnje putovanje jer je ve? bilo došlo vrijeme da se pre?e na isto?nu stranu Sinaja i nastavi put prema istoku, u pravcu svete zemlje Ken'an, koja je od dragog Allaha obe?ana ?estitim potomcima Ibrahima, alejhisselam.